Mjesecinom Obasjana

...bijesa, na oči.

Dužna sam si redove, isprepletene poput naših prstiju, kasno u noć, i rano ujutro. Dužna sam si riječi, jer su tu; suha piletina u mom grlu, sažvakala sam je, nikako da progutam. Dužna sam si sve tačke i zareze, svi interpukcijski znakovi ovog svijeta mi sada ne bi bili dovoljni.

Vraćam se pisanju, kao starom dobrom neredu. Kad se misli i osjećanja sastave u čvor, čije je otpetljavanje Sizifov posao, ja umjesto da guram kamen uz brdo, jer ostalo je tako malo, ja dopuštam kamenčićima na putu da mi podapnu, i vrate, i kamen na početak, i misli u čvor. A sve sam tako lijepo bila otpetljala.

Nikada ne vežem pertle. Još jedan čvor mi nije potreban.



Ovo je kraj posta. Ovo je reklama za reklame.

Ja bojkotujem blogger.ba dok ne skinu ove pizdarije od reklama, ili dok ne skontam kako ih sama skinuti.

Fala i prijatno.

Ljecnicko uvjerenje?
To je ono prije cega se saseres od straha, jer ocekuje te slikanje pluca, vadjenje krvi, pregled vida, razgovor sa psihologom?

Ne, to je ono zbog cega ti dusa na nos izadje dok se popnes na Kosevo, ono sto platis 20 KM za potpis i pecat, a od pregleda ti ne bude ni p. Ili, pak, bude, lazem. Kaze ti doktorica da se ispravis, zatvoris oci, i ispruzis ruke. I napise ti da si fizicki i mentalno sposoban studirati. U pozadini svira turbo folk. Ovo je neki los film, mislis.
Obavezno te ispita odakle si, i kako se snalazis u glavnom gradu. I pita te nosis li naocale, iako ih (ocigledno!) imas na ocima.
-Ne, ove su ukrasa radi.
A kako ti se zove taj fakultet? A gdje je to? A ja to ne znam napisat, hajde ti. I hajde, popuni upitnik.
A pitanja u upitniku, pa to je strahota.
“Dolazis li u konflikte sa drugim osobama?”
“Jeste li svojevoljno izabrali fakultet?”

Radovala sam se razgovoru sa psihologom.
-------
Kad ti revizor u tramvaju ne da ponistiti kartu, i kad joj kazes da je toliko luda da joj ni studentska klinika ne bi pomogla, i jos ti podere neponistenu kartu (!!!), i provocira te, jer njoj je bas danas los dan, pa joj se svadja, kontas, sta ti je fukso isfrustrirana.
-------
A novinarka hoce da te pita “Je li te rat ojacao?”
“Nije, moj stari nije bio ratni profiter”, odgovoris joj, a ona i ne zna sta si joj rekao.

Kad sam prvi put usla u Ribicu, stavila sam ruke na kristalnu kuglu, i zazeljela zelju.
Tiho sam sapnula gluhoj ribi da je necu vidjeti do onog trenutka kad mi tu zelju pretoci u stvarnost.
Danas sam drugi put usla u Ribicu.
U prolazu, namignula sam joj.

Zid Milana Mladenovica.

"Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag." (Ivo Andrić, Znakovi pored puta)

Nakon što su ga i mrtvoga razapinjali, pisali sramotne knjige, snimali monstruozne filmove u kojima su ga predstavljali kao autodestruktivnog narkomana, Beograd je, iz drugog pokušaja, 20. lipnja našao obraza - jedan mali kutak, plato ispred Doma omladine, nazvao je imenom jednoga od najvećih ljudi i umjetnika moje generacije, Plato Milana Mladenovića. Ne zanimaju me politički motivi toga čina i nisam presretan što je samo dvadesetak kvadrata nazvano njegovim imenom, no ipak, iskreno, hvala im. Znam, koliko je skroman bio, da bi mu i to bilo previše, da bi rekao kako je to netko drugi više zaslužio. Nije druže. Ti si bio najbolji od nas. Kako bi Cane rekao – ti si naš odlikaš.

Mnogo ljudi zna da mu je majka, Danica Puharić, rođena Makaranka. No, to ne bio jedini i opravdani razlog zašto bi neka uličica u Makarskoj zaslužila okititi se njegovim imenom. Malo ljudi zna da je većinu svojih pjesama napisao na makarskim pustim plažama, koje su mu, nakon beogradskog asfalta, bile najveća inspiracija. Samo tu je mogla nastati metafora dečaka iz vode, samo tu je mogao pokupiti miris čempresa, samo tu je mogao pomiješati modro i zeleno, samo tu je mogao naći nespojiv sklad okrutnoga beogradskog asfalta i netaknute prirode Dalmacije. Ujutro bi okačio akustičnu gitaru o rame, stavio u torbu mali kasetofon i tražio mirnu plažu, bez kupača. Često bismo se navečer našli i uživali u dugim šetnjama i razgovorima daleko od gomile turista. Nije volio izlaziti u popularne kafiće, čak niti na moje uporno nagovaranje. Bio je stidljiv i povučen momak, sve dok ne bi došao na binu. Tada bi iz njega izletjela nevjerojatna energija kojom je mogao hipnotizirati na tisuće ljudi. Poslije ljeta, dečak iz vode bi se vratio u Beograd, donio ostatku benda svoje kasete i iz toga su nastale i opstale nezaboravne pjesme.

Ljeto 1989. bilo je veoma tmurno. Među prvima je osjetio miris zla. U antologijskoj pjesmi Par godina za nas predvidio je sve što nas čeka. Ja sam tad uvidio kako neću još dugo moći opstati u Beogradu. Pokušao sam, ali sam morao početkom 1991. pobjeći. On je ostao i borio se. Vidio je da više nije vrijeme za skrivene poruke, duboke stihove. Najesen 1991. pozvali su ga da svira na međunarodnom festivalu MESAM u Novom Sadu, gdje su mu i uručili neku nagradu za umjetnika godine. On je došao na binu i zatražio minutu šutnje za napaćeni Dubrovnik, koji je u tom trenutku bio granatiran. U istom trenutku čuli su se povici iz publike da ga uhapse. Novine su ga razapinjale, nazivale ga najpogrdnijim imenima. Nisu ga pokolebali. Skinuo je rukavice i ubrzo im je odgovorio tako što je sa prijateljima, istaknutim rock muzičarima, 1992. osnovao grupu Rimtutituki (turim ti kitu ili nabijem vas na k… - op.a.) koja se borila za mir. Uzeli su kamion koji ih je vozio ulicama Beograda i svojim, dokraja ogoljenim stihovima, pozivali na prekid besmislenog rata. Kada su s Rimtutitukijem tijekom rata trebali gostovati u Banja Luci, Milan je iz protesta otkazao nastup zato što je eksplozivom srušena najstarija i najpoznatija banjolučka džamija Ferhadija iz 1579. godine.

Prije nekoliko dana desila se rijetka prilika. Nekoliko njegovih prijatelja, Cane i Anton iz Partibrejkersa (koji su s njim svirali u em>Rimtutitukiju) te moja malenkost okupili smo se u njegovoj Makarskoj. Na jednoj predivnoj plaži održan je pravi rock and roll koncert, čime je taj mali grad dokazao da je unatoč velikim demografskim promjenama još uvijek grad rock and rolla. Cane i dalje širi osnovnu poruku našeg pokreta, novog vala: Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj! Jako nam je falio naš Mićko da objasni, kao u svojoj pjesmi Modro i zeleno, kako se može tako dugo ostati isti – samo putem promena, samo putem promena – kao što je i on promijenio svoj stil i način kada je morao i kada je to bilo potrebno.

Htio bih zahvaliti Makarskoj kronici, koja je oduševljeno dočekala ideju da se jedna ulica ili jedna plaža u Makarskoj nazovu njegovim imenom. Svjestan sam mnogih komplikacija i poteškoća na koje ćemo naići u provedbi ove ideje, ali naš nas je pokojni prijatelj naučio i pokazao nam kako treba biti ustrajan, a njegova riječ i djelo su za nas zakon. Ako to bude neka ulica, ne treba biti velika, dovoljna je i mala kala. No, možda bi bilo najljepše da to bude jedna od plaža na kojima je stvarao svoje bezvremenske pjesme.

Ulica ili plaža koja će se zvati njegovim imenom sigurno nije potreba Milanu Mladenoviću. Potrebna je, i to nasušno, nama i generacijama iza nas. Neka se zna da je među nama živio i stvarao jedan veliki umjetnik. Neka se zna da, barem ponekad, cijenimo hrabrost, da se društvo sjeća pravih boraca za istinu, pravdu i mir.

Brate, mi ti ovdje, na makarskim plažama, i dalje, unatoč svemu, "pičimo" beskompromisni rock and roll. Kako na bini, tako i u životu. Vidio si kakoPartibrejkersi još "rokaju" i ljudi uživaju. Kako i ne bi kada im je Cane ovaj vikend napravio svoju lobotomiju. Pozdravi ekipu u Raju i hodača po vodi. Siguran sam da si mu objasnio kako je veći gušt zaroniti u morsku dubinu.

Voli te tvoj Splića

p.s. Milan Mladenović umro je 5. novembra 1994. godine u Beogradu od raka, u 36. godini.

Napisao: Goran Jurić - Splića, DIREKTNI LINK

Prvo je na balkon izašla baba od sedamdesetak godina, našminkana do posljednjeg detalja. Njen crveni ruž bio je savršeno spojen uz rumene obraze, a pažljivo natapirana kosa je skrivala bore na čelu, dopuštajući jarkozelenom sjenilu da istakne njene sitne sive mačje oči.
Onda je izašao djed od sedamdeset i neke, pretpostavljamo njen muž, svečano obučen,
i izgledali su groteskno kao par staraca iz Joneskovih Stolica.
Obavljajući neke, meni tajne, rituale, vrteći se jedno oko drugog na balkonu, i dižući ruke u zrak, pa ih spuštajući u obliku valova, a onda praveći i Torabi piramidu,
isprva mi nisu djelovali normalno, veza sa razumom tanka poput niti na ženskoj čarapi,
godine, senilnost, šta li, ali kad sam ih bolje pogledala,
nisu bili ludi, samo drogirani.
Ženi su se sive oči caklile kao da su u njima litri vode, i imala sam osjećaj da bi možda i svijetlile u mraku,
a muž je svakim trenom postajao sve nervozniji, paranoično joj naređivajući da se odmakne od ograde balkona, jer bi mogla pasti i umrijeti.

Ona se naljutila zbog njegovog tona, i usla je natrag u stan. On ju je pratio.

Sat vremena poslije, nakon par krikova, kojima nismo otkrili uzrok ni posljedicu, na balkon je izasao (pretpostavljamo) njihov sin/unuk.
Ne mogu tačno da definiram šta im je, jer čini mi se da djeluje starije nego što zaista jeste.
Cigara u ustima, i isti kristalno nejasni pogled sivih očiju.
Nervozno se češe po glavi. Ćelav je.
Nalaktio se na ogradu, i kao da se odvojio od svijeta.

Počela sam se pitati, šta je sve stiglo u komšiluk dok me nije bilo.

I svi ostali koji ste sumnjali...

PJESMA DANA!

To post or not to post,
That is the question.


Blogger's dilemma.

Bezbolno prolazim skrivenim ulicama.
Jučer sam njima lutala.
Danas su moje.

Neko je jednom opjevao kako se vjetar
Vezati ne može.
Taj nije vidio niti od paučine.

Nebo stalno ima čudan dezen.
Kao crne mrlje po plućima.
Izvrnuto – samo naizgled.

Đavo nije tako crn kao sto
Pišu o njemu.
Jesi li ikada plesala sa njim na blijedoj mjesečini?