Mjesecinom Obasjana

Grad miriše kao tek pokošena trava. Sa mog prozora svijet je zelen. I pomalo bijel, dalek i lud.

U ogledalu vec par mjeseci nije ona koja me uhodi. Prolazimo kroz fazu harmonije, iako me nekad čudno pogleda, samo da me napomene na svoju egzistenciju.

Harmonija je došla nepozvano i iznenadno, kao sve bitne stvari. Onda kad sam naučila izbalansirati dijete i odraslu osobu u sebi.

Ne nedostaje mi. Ona iz ogledala. Nered.

Možda samo pomalo vreli mostarski zrak koji opija.
A možda taj zrak i donosi nju i nered.

U ruci šolja sa slikom Starog Mosta, oko mene masa knjiga, tabela, statistika. I cigareta pre spavanja.

Gle, mirisni štapići, gle, surma! Gle kakva kul kutijica za nakit! Da, stvarno volim sajam knjige! (Osim toga, lutati između redova knjiga bilo je lijepo, možda za pisanu riječ i ima nade.)
Gle, opet Paolo Koeljo, opet jadne mrtve i žive princeze.
Enciklopedije opet preskupe. Zašto nisam deseto (ili koje već) dijete Angeline Jolie?
Možda bih je natjerala i da malo pojede.
Volim dobiti knjigu koja se neće naći na sajmu. O identitetu, istinama i zabludama.
Kupila jednu. O crtanju i tim divnim linijama o kojima pojma nemam. Ću da crtam.
Uticaj demografskih promjena na kulturu u Mostaru. Ili afrička djeca rata. Ili komparativna studija o jezičnim pravima u Grčkoj i Makedoniji. – Hoće li neko da objavi sve to?
Beograd.
Kad si tu, volim Haribo gumene bombone.

Jebu me demografske promjene, koje ne mogu da dokažem, jer nije bilo popisa stanovništva, pa pišem onako rekla-kazala.
Izbacit će me iz društva, narušavam mu monotoniju.
Tražili su mi da uradim stand-up, više bi mi legla sit-com.
Pušim cigare, jezici konstitutivnih naroda mi se smiješe sa njih. I prijete.
U sivim danima dobro bi mi došao kaleidoskop.
Ima li ko novi dokumentarac o Sonji Savić?

Ja se živciram, galamim, tersam, i roncam, ne zbog nekog tajnog razloga, skrivenog negdje duboko, kako ti misliš. To sve radim jer je jače od mene. Jer mi je, zapravo, stalo. Izabrala sam biti sa tobom, a tetka mi je jednom prilikom rekla “Pazi, muškarca biraš sa svim njegovim manama, znaš kakve su, i nemoj se poslije pretvarati da nisi znala.” I sad shvatam da je upravu. Izabrala sam te sa svim tvojim manama, i još uvijek te izabirem. Jer smo potpuno isti, jer smo potpuno različiti. Ti si onaj svijet o kojem je mama nekad pričala.

-Sta radis u posljednje vrijeme? Ne pises, ne dolazis, ne pijes kafe.
-Radim sve sto si nabrojao. Pisem, o djeci vojnicima, o manjinama, o strahu i politici, o ljudskim pravima i slobodama. Pisem o Africi, Makedoniji, Grckoj, o mojoj Bosni i Hercegovini, o cijelom Balkanu, ucim zakone, konvencije i razmisljam o njima na neki novi nacin. Dolazim, tu sam povremeno, tek toliko da shvatim zasto toliko volim sunce. Pijem kafu, nekolika puta na dan, i uzivam u svakoj.
Sta radim u posljednje vrijeme? Zivim. Slazem nered u ladice, organizujem ga. Drugacije je, ali je lijepo.
Neki dan sam shvatila da postoji dan kad se svaki covjek pocne bojati smrti. Ukoliko se panicno ne bojimo nje, to je zato sto nismo pronasli nista vrijedno umiranja. Tek kad to pronadjemo, onda nam se zivi.
I on je tu da popravi los dan. Ili da ja pokvarim njegov. I da zajedno pljujemo Zeljine navijace sto nas bude subotom ujutru kad samo zelimo spavati.

...planete Merkur. Nije ni cudo onda sto tom, suncem spaljenom gusteru, nedostaje ljeto.

Ne volim zimu, cak ni kad je sanjam.
Rekao mi je da je snijeg romantican. Meni je romanticno kad su mi tabani vreli od istopljenog asfalta, i kad mi se od vrucine magli pred ocima.

***

Februar je cudan mjesec. Jos od kad Pluton nije planeta, razmisljam o tome da bi i februar trebao biti martov satelit.

***

Razmisljam u posljednje vrijeme o ACTA i SOPA pizdarijama. Pogotovo otkad mi ukinuse najdraze stranice. Ubirala sam jabuke sa Drveta Znanja. Jesam li Eva/Hava modernog doba?

***

Neku vecer, lik je pjevao "Dobro je kad u zivotu imas nekog s kim mozes ovako da sutis."
Rekla sam mu: "Buraz, dobro je kad sutis."
-"Da", rekao je. "A zasto je dobro tebi?"
-"Zato sto ti ne znas pjevati."

...bijesa, na oči.

Dužna sam si redove, isprepletene poput naših prstiju, kasno u noć, i rano ujutro. Dužna sam si riječi, jer su tu; suha piletina u mom grlu, sažvakala sam je, nikako da progutam. Dužna sam si sve tačke i zareze, svi interpukcijski znakovi ovog svijeta mi sada ne bi bili dovoljni.

Vraćam se pisanju, kao starom dobrom neredu. Kad se misli i osjećanja sastave u čvor, čije je otpetljavanje Sizifov posao, ja umjesto da guram kamen uz brdo, jer ostalo je tako malo, ja dopuštam kamenčićima na putu da mi podapnu, i vrate, i kamen na početak, i misli u čvor. A sve sam tako lijepo bila otpetljala.

Nikada ne vežem pertle. Još jedan čvor mi nije potreban.



Ovo je kraj posta. Ovo je reklama za reklame.

Ja bojkotujem blogger.ba dok ne skinu ove pizdarije od reklama, ili dok ne skontam kako ih sama skinuti.

Fala i prijatno.

Ljecnicko uvjerenje?
To je ono prije cega se saseres od straha, jer ocekuje te slikanje pluca, vadjenje krvi, pregled vida, razgovor sa psihologom?

Ne, to je ono zbog cega ti dusa na nos izadje dok se popnes na Kosevo, ono sto platis 20 KM za potpis i pecat, a od pregleda ti ne bude ni p. Ili, pak, bude, lazem. Kaze ti doktorica da se ispravis, zatvoris oci, i ispruzis ruke. I napise ti da si fizicki i mentalno sposoban studirati. U pozadini svira turbo folk. Ovo je neki los film, mislis.
Obavezno te ispita odakle si, i kako se snalazis u glavnom gradu. I pita te nosis li naocale, iako ih (ocigledno!) imas na ocima.
-Ne, ove su ukrasa radi.
A kako ti se zove taj fakultet? A gdje je to? A ja to ne znam napisat, hajde ti. I hajde, popuni upitnik.
A pitanja u upitniku, pa to je strahota.
“Dolazis li u konflikte sa drugim osobama?”
“Jeste li svojevoljno izabrali fakultet?”

Radovala sam se razgovoru sa psihologom.
-------
Kad ti revizor u tramvaju ne da ponistiti kartu, i kad joj kazes da je toliko luda da joj ni studentska klinika ne bi pomogla, i jos ti podere neponistenu kartu (!!!), i provocira te, jer njoj je bas danas los dan, pa joj se svadja, kontas, sta ti je fukso isfrustrirana.
-------
A novinarka hoce da te pita “Je li te rat ojacao?”
“Nije, moj stari nije bio ratni profiter”, odgovoris joj, a ona i ne zna sta si joj rekao.

Kad sam prvi put usla u Ribicu, stavila sam ruke na kristalnu kuglu, i zazeljela zelju.
Tiho sam sapnula gluhoj ribi da je necu vidjeti do onog trenutka kad mi tu zelju pretoci u stvarnost.
Danas sam drugi put usla u Ribicu.
U prolazu, namignula sam joj.